Istraživanje OEBS-a otkriva zabrinjavajući trend: Svaka peta žena u Crnoj Gori suočava se sa nasiljem, ali većina ćuti
Prema novom „Istraživanju stavova i percepciji o nasilju nad ženama i djevojčicama u porodici i partnerskim vezama“, svaka peta žena u Crnoj Gori doživjela je neki oblik nasilja, a više od polovine njih nije potražilo pomoć. Ključne prepreke za prijavljivanje nasilja uključuju strah od gubitka djece i raspada porodice, finansijsku zavisnost, stid, tradicionalne norme i ograničeno povjerenje u institucije.
Istraživanje – čiju izradu je Misija OEBS-a u Crnoj Gori podržala za Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografiju i Sigurnu žensku kuću, a sprovela agencija DeFacto – realizovano je od avgusta do septembra 2025. godine na reprezentativnom uzorku od 1.008 ispitanika/ca, uoči međunarodne kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“. Ono pruža važne uvide o percepciji javnosti o nasilju nad ženama i djevojčicama i rasprostranjenosti nasilja.
Među ženama ispitanicama koje su navele da su preživjele nasilje, psihološko nasilje je najčešće prepoznato (86,3%), zatim fizičko (53,3%), seksualno (21,5%), ekonomsko (35,1%) i proganjanje (32,4%). U izvještaju se naglašava da je stvarna rasprostranjenost vjerovatno i veća zbog učestalog neprijavljivanja slučajeva nasilja. Takođe, istraživanje ukazuje na značajan raskorak između iskustava žena i društvenog razumijevanja nasilja, uz napomenu da se nasilje i dalje prvenstveno shvata kao fizički napad, dok su psihološki, ekonomski, seksualni i digitalni oblici nedovoljno prepoznati.
Iako je fizičko nasilje nad ženama opšteprihvaćeno kao neprihvatljivo, ukorjenjeni rodni stereotipi i stavovi okrivljavanja žena koje su pretrpjele nasilje i dalje podrivaju napredak ka nultoj toleranciji nasilja nad ženama. Oko 40% ispitanika/ca vjeruje da žene ponekad optužuju muškarce za nasilje iz osvete ili lične koristi, a sličan procenat smatra da žene prijavljuju nasilje kako bi privukle pažnju. Četvrtina ispitanika/ca nasilje u porodici i dalje vidi kao privatnu stvar, dok se kontrolisanje i restriktivni oblici ponašanja prema ženama često normalizuju i posmatraju kao uobičajena „porodična dinamika“.
Ispitanici/ce kao počinioce nasilja najčešće identifikuju sadašnje (48,7%) i bivše partnere (36,6%), što potvrđuje da se nasilje najčešće dešava u porodičnom domu – mjestu gdje bi žene trebale da budu najsigurnije.
Više od polovine onih koji su bili upoznati sa slučajevima nasilja nad ženama naveli su da su žrtve uputili na relevantne institucije (54,9%), dok su ih drugi (35,5%) uputili na neformalne kanale podrške, uglavnom porodicu i prijatelje. Međutim, gotovo trećina ispitanika/ca je žrtvama savjetovala da ćute, što ukazuje na postojanje društvenih prepreka efikasnoj zaštiti žena i djevojčica.
Mladi u Crnoj Gori pokazuju relativno visok nivo svijesti o postojanju i ozbiljnosti nasilja nad ženama, ali mnogi i dalje nijesu sigurni gdje mogu potražiti pomoć, što ukazuje na nedovljnu informisanost o postojećim mehanizmima zaštite i podrške.
Misija ostaje posvećena podršci institucijama, civilnom društvu i građanima u eliminisanju svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama i jačanju kulture nulte tolerancije.